Puteni svijet

Uhvatila sam sjenu noćas šečući svojom omiljenom rutom, mrklomračnom šumom, trudila se pronać izvor svjetlosti, no valjda je to bio samo auto u prolazu. Zagrijano čelo, mrzle ruke i nos, misli potpuno zastale negdje između pitanja i odgovora i samo žar cigarete i dim iz nosnica kao krijesnica i magla, suputnici i uljezi u zaspaloj prirodi. Često se pitam kako me nije strah takvoga mraka. A strah me puno smješnijih stvari.

Čuo se vjetar od adagia do allegra, sve u molu, sve kroz kosu i granje i kroz mene samu, tutnjio poput čistača nekih suvišnih misli koje se naguravaju na ulazu u svijest. Činilo mi se kao da nemam snage za hodanje. Vrućina u čelu sve jača. A ja ležim na klupi izložena napadima vjetra i zvukova i užarenih valova usred tame čekajući volju da ustanem, čekajući tko zna koga i tko zna što i svjetlost i zoru i sunce i miris tople pite koju netko peče usred noći. I samo prasnem u smijeh. Luđački smijeh. Možda me netko čuje pa se pridruži. Lijepo je smijati se u dvoje.

Krenuh kući do grla zakopčana u vjetar i perje, isprana poput omiljene iznošene majice, sa ostacima smijeha u grlu.

Pepeo je polako bježao od koraka, pred jutro.

Posted by tišina at 13. ožujak 2006 8:52:00 | Permalink | Comments | links to this post

Posted by tišina at 9. ožujak 2006 4:14:00 | Permalink | Comments | links to this post

"Bilo jedno dijete koje se širilo svakoga dana,

te prvi predmet koji bi pogledao, ono bi taj predmet postalo,

a taj predmet postao bi dio njega u taj prolazni dio dana

ili za mnogo godina ili za duge cikluse godina"

W.W.

Bila sam velika velika u tom snu, skoro poput zmaja i letjela sam pored tvoga oka i ti si mislio da sam muha sve dok ti nisam sletjela na uho i i i ti si mahnuo rukom, a ja sam rekla da nije bitno ako me u prvi mah i ne razumiješ probat ću na drugo uho uletit unutra ko ona ribica iz vodiča za autostopere i prevest ću ti proljeće i ljeto i jesen i zimu na sve jezike, za proljeće ću zagolicnut zjenicu, za ljeto se trljat o neuron, za jesen ću past u nesvijet u malom mozgu, a zimu ću ti objasnit grljenjem centra za ravnotežu, a ako me ne razumiješ ni u drugi mah, ne brini, maši maši, poleti, ja uspet ću se s mjeseca naviše, postat ću svemirski kotač i vrtit ću se, možeš me naći tamo negdje između Merkura i Venere kako spremam boju da Suncu napravim pramenove...

Posted by tišina at 4. rujan 2005 15:20:00 | Permalink | Comments | links to this post

Potražit` ću među zanimljivostima iz dnevnih novina, između čovjeka s najduljim prstima i sjene koja je trčala suprotno, tamo negdje, u poljupcu kontrasta, gdje čitala sam o restoranu sa jestivim menijima. Komunikativna žličica za desert govorit` će sporo. Imamo načitanih morskih algi...imamo žabljih krakova sa zlatnom medaljom u trčanju...imamo i plašljivi krumpir koji se sam pretvara u pire. A imamo i koktele spravljene od raznih zaboravljenih utočišta, nasmješene bajadere i platu avangardnih bajki tri dana mariniranih u romantici.

Od svih delicija
odabrat ću jednu
možda samo jedno utočište
i dostojan san
za pijuckanje...

Posted by tišina at 2. rujan 2005 13:02:00 | Permalink | Comments | links to this post

Danas sam odlučila biti odlučna.

Ne želim odustati od svojih snova.

Ptica odleti ako je ruka mlitava. A ruka je samo željela biti nježna. Treba imati mjeru. Treba shvatiti da i ptica ima noge.

Kako malo pažnje dajemo sitnicama. Mislimo da su to samo sitnice. :) No sitni potezi su i naslikali Mona Lizu. Predanost njezinim očima i svakom najsitnijem naboru čine ju jedinstvenom. Kada odsjaje zadržavamo za sebe ni drugi neće sjati. Zaboravite strah...

Danas ću ti pokucati na vrata...nije važno što više nismo zajedno. Samo ti želim otpjevati onu pjesmu o kojoj sam ti oduvijek govorila. Nikada ti nisam pjevala. Toliko mi je žao. Zagrlit ću te, stisnuti, ako smijem.

Nemojte čekati. Nemojte ostavljati stvari za kasnije. Možda su te sitne stvari upravo ono što je moglo napraviti razliku...

Posted by tišina at 25. kolovoz 2005 11:13:00 | Permalink | Comments | links to this post

Treptaj samo, na obali bjelokosti, uz dašak parfema u sitne sate. Bezbroj priča upjenjenih u plićak, neistraženi raj uklesan u stijene. Bezvučni šarm perli usidrenih u ladicama secesijskih školjki i bradati račić što istražuje nježnost na koralju, gotovo nevidljivo, gotovo nevidljivo...

Neki prizori su u memoriji prstiju.

Neznam zašto ljudi prestaju svirati. Tako su mi ugodno otečene jagodice.

Ta lagana bol u prstima, koja se postepeno povećavala nastojanjima da izvedem izvjesnu vratolomiju na sedmome polju, vratila me u to čudno doba, vratila mi je slike mene s balerinkama i leptir mašnicom, dugom neposlušnom kosom i rukama koje su uvijek imale utjehu u naručju strastvene habanere, maleguene ili mjesečeve melodije. Moram te note izvuć iz pepela.

Za svaki prst, jedna priča.

U svakoj priči, jedna obala.

Na koralju, zatečena...

Posted by tišina at 22. kolovoz 2005 12:51:00 | Permalink | Comments | links to this post

Imam nekakvu nakupinu noći u predjelu iznad pupka. Jesu li me odnijeli sjevernije, da proučavaju kako na mene djeluje polugodišnja noć?

Jeste li ikada imali osjećaj, oh, naravno da jeste, da vam u kući nedostaju svi prekidači za svjetlo? Malim štrumfovima trebala ulična rasvjeta?

Usporena mi je percepcija svijeta.

Bilo jednom jedno sunce. Veće od onog običnog. Znate, ono, kada ispružite prst prema njemu, ono je veće, a i oči vas ne peku. Naprotiv. Dobivaju neki umjetnički touch. Kao da su iz neke Rembrandtove slike. Uvijek osvjetljene iz nekog kuta, toplim drvenožutim svjetlencem.

I postane vam sve to nevjerojatno prirodno. Kao da je to sunce upravo ono koje ste opjevavali još u maternici dok ste se ritali i dok je mama govorila kako ćete biti dobar nogometaš ili karatistica, a vi ste samo htjeli izaći što prije da počnete mirisati orbitu svake planete, ko policijski pas, da pronađete već jednom u tom šezdesetipetom životu taj prokleti gral.

I onda vas opali ta noć. Neprimjetno. Upravo u trenutku kada su vaši senzori detektirali visoku koncentraciju gralosti u zraku. Onak, bip, bip, biiiip...i crta...................

Ne govori se uzalud da nije dobro previše sunčati se. Niti ne shvatiš da si previše crn dok ti ne ukradu prekidače. Pazi u mraku. Ljudi bi mogli pomisliti da si jednostavno tužan.

Nije stvar u toplini kojom grije. Nije stvar ni u posebnom tonalitetu žutosti. Niti u intenzitetu kojim osvjetljava. Možda je samo namigivalo drugačije. Iz nekog razloga, u noći bez Venere, one koja je bila točno iznad kuće i prema kojoj ste se orijentirali u normalnim noćima, prožela vas je spoznaja da ne možete više davati svjetlo svjetlu. Nedostaju vam ruke. A ne. Tu su. Samo ih niste osjetili. Pune su svakakvih divota, impresija, čuđenja, držite cijeli univerzum, lagano, da se slobodno širi, ali sve to ostaje samo vama. Sunce je pronašlo neki svoj kutak, daleko od želja.

Znate onaj Munchov "Krik"?

Dođite mi maknut ruke s glave.

Posted by tišina at 20. kolovoz 2005 7:15:00 | Permalink | Comments | links to this post

Namještene minute u klaviru usred sobe, centimetar od palca, tri od kraja. Tamo je stanka za mirise.

Obrisi laktova što slušaju na crnome laku, sandalovina i žuto svjetlo išarano komarcima...i ona.  Svi su pribjegavali tišini.

Česta melodija. Stisni stop. Stisni play. Ne presnažno i ne prebrzo. Treba stići uhvatiti riječi dok izlaze kroz prozor. Tu ti je mreža za leptire.

Pusti prozor, treba zraka, trebaju zvijezde, kao izraz tišine...

Istupi u svijet ispravljenih prstiju. Gledaj...

(Skida bršljan sa sebe.)

Tu sam.

Tu se pali početak.

Posted by tišina at 14. kolovoz 2005 1:23:00 | Permalink | Comments | links to this post

Kada neznam kamo bih, pjevam. Tada sam kod kuće. To je jedina čvrsta točka, jedino samo moje koje ne mogu isprati sve zemaljske riječi, čak i kada se prema meni kotrljaju.  

Sjedim u utrobi nekakve svjetlosne kugle. Ona vani svijetli, a ja škiljim iznutra, napinjem pogled, moje su oči osjetljive.

Prolazili tako neki nemiri. Nemiri čija sam zrnca mela vani u svjetlost...

Ja sam jednomjesečna beba. Samo obrisi i nešto poput majke, možda...

...senzibilitet snova udaljio se od pjesme...

Posted by tišina at 7. kolovoz 2005 0:49:00 | Permalink | Comments | links to this post

Bilo je jutro, neizbježno i umiljato, posvećeno mojim koljenima na kamenu. Pod emotivnim visovima samostani nepoznatih vjera, poput fatamorgana nad mojim osjetilima. Čekala sam na onom rubu gdje me je posljednji puta osnažio vjetar. S rukama na koljenima okrenutim ka davanju, s očima u trudu, stremeći za pomirenjem svoje osjetljivosti sa svemirom punim neizbježnosti. Ustala sam uslijed prozivke kiše, u zori podnevne nestale sjene, hiteći tamo gdje lastavice hitaju u skoro vrijeme. Samo brzo. Moja krila imaju rok trajanja.

Posted by tišina at 4. kolovoz 2005 21:27:00 | Permalink | Comments | links to this post